Unknown blonde.
Ona koja istjeruje pravdu.
Ambiciozna. Pesmist i pehist.
Kreativna duša.
Pacifist.
Jedan veliki perfekcionist.
Čitanje. Pisanje. oni. Marlboro. Nadnaravno. Parapsihologija.
You broke my heart.
You destroyed my soul.
Može on ukrasti moje slike i oduzeti mi svoje poklone, ali stvari time neće vratiti na ono gdje su bile prije nego što sam ga upoznala. Materijalni dokazi najbeznačajniji su dio te jednadžbe. Ja sam se promijenila, iznutra se izmijenila gotovo do neprepoznatljivosti.
Ali mogu li ja to učiniti? Mogu li izdati svoje odsutno srce da spasim svoj bijedni život?
Uspije li bol ikada oslabiti u tolikoj mjeri da mi to omogući, bila sam sigurna da ću mu biti zahvalna na svakom trenutku koji mi je podario.
Ljubav je iracionalna. Što više nekoga voliš, to manje ima smisla sve to skupa.
credits
Design: murderscene
Help: xoxo
|
My first love broke my heart for the first time.
subota, 22.05.2010.
Nakon četiri mjeseca ušla sam na stranicu blog.hr-a, upisala korisničko ime i lozinku.
Neugodno mi je i stidim se same sebe koliko sam nemarna bila. Koliko sam bila lijena i opterećena drugim stvarima, potpuno zaboravljajući moj virtualni dnevnik, mog virtualno prijatelja, moju potporu i izvor savjeta.
Ali odlučila sam se vratit. Ovoga puta to neće biti samo iprazno obećanje koje sam ostavila prošla dva puta pa se opet nisam pojavila pun kur*c vremena.
Ne, zaista sam se vratila.
Istina je da me zaokupila škola. Izlasci. Prijatelji. On. Znan da to nije nikakvo opravdanje, ali eto.
Još punih sedamnaest radnih dana škole i napokon raspust. Ja se još nisam definitivno odlučila za srednju.
Znam, znam mislila sam; Ima još pet mjeseci, dugo je to. Pet mjeseci je brzo prešlo u dva mjeseca; 5 tjedana; mjesec, da bi se sada pretvorilo u sedamnaest dana.
Definitivno moram sabrati misli i dobro razmisliti o svemu, što zapravo želim. Gdje je nestala ona djevojka puna ambicija?
Još je tu, ali nekakva sjena je ostala od nje. Ove godine se jednostavno sve promijenilo; promijenila sam se ja, izvana i iznutra. Neprepoznatljiva sam do temelja gledana površinski.
No zalazeći dublje, to sam ja, P. Osjećajna cura, spremna pomoći. Izvana led, iznutra sunce.
Razočarana u tu ljubav kojoj sam toliko puta otvarala vrata, ali ona nikako da dođe. Nije ček niti trebala kucati; vrata su čekala na nu otvorena, slobodno je puštajući da uđe kad god joj se prohtije.
No nije je bilo.
U redu Petra pomiri se s tim. Tvoje vrijeme očito još nije došlo, ljubav nikada ne kasni. Dođe kad si spreman za nju?, govorila sam si.
No je li tako? Odlučila sam zatvoriti vrata mog netaknutog srca i odlučila čekati da ljubav ipak prva pokuca.
Ali to se nije dogodilo. Došla je nenajavljena, kako kakva drska bezobraznica bez kucanja. Srce mi se to proširilo. Zapravo on ga je proširio.
Bio je sve ono što sam trebala. U ta dva kratka mjeseca svaki udisaj bio je za njega. Svaku sam noć zaspala s njim u mislima, svako sam jutro oči otvarala za njega.
Držao me kao malo vode na dlanu; kao da sam mu sve na svijetu.
*P. ja te volim.
*P. ja ne mogu bez tebe.
*P. ti si me naučila šta je ljubav.
*P. vjeruj mi, na tebi je koliko će naša veza potrajat. Ja s tobom mogu izdržat do vječnosti.
Ne znam u što sam se zaljubila? U njegova uvjeravanja? Mudro smislene rečenice? U to kako se savršeno ponašao prema meni? Zato što je uvijek bio tu kad sam ga trebala?
Ne znam više. Kažu da je srce uvijek u pravu, da njime ne možemo upravljati.
Svi moji snovi raspršili su se te kišne večeri. Intuicija na kojoj sam uvijek bila zahvalna tog me dana pokopala. Doslovno.
Te sam je večeri proklinjala. Ali što da sam ostali još dva, tri, četiri dana skupa? Tjedan?
Ionako mi je namjeravao reći.
Možda nisam to trebala sama izvući iz njega? Ili je bolje to šta me osjećaj vodio, i što me moj pesimizam spasio da se ne raspadnem? Očekivala sam najgore; najgore sam i dobila.
Petnaest mi je godina tek i ne znam šta je prava ljubav. Ne mogu reći da ga volim, očito sam još dijete za to.
Ali u ta kratka, za mene najsretnija dva mjeseca sam se neopisivo vezala za njega. Postao je dio mene iako se nisam tomu nadala. Zavukao mi se duboko u kožu.
Naši dugosatni razgovori. Njegov naivni način razmišljanja. Njegove tople smeđe oči i najsavršenije usne na svijetu.
Ta dva tjedna nakon prekida nisam bila svoja. Znam da mi je pogled bio isprazan, vidjela sam tu stravu u svojim očima kad bi ulovila svoj odraz u zrcalu.
Neprospavane noći. Ni sama ne znama kako sam uspijevala toliko plakati. Mislila sam da sam te večeri isplakala svu tu slanu tekućinu. Ali ne, one su same navirale.
Bilo ga je teško gledati, obećao je da ćemo ostati okej. Pričali smo, smijali smo se. I u svakom sam mu trenutku htjela vikati koliko mi znači. Koliko mi nedostaju njegovi poljupci.
Ni sama ne znam što je dovelo do toga da sada, skoro dva mjeseca nakon prekida uopće ne razgovaramo.
S tim da je to možda bolje za mene; čist prekid, rana će brže zarasti.
I sad ima drugu. Neću lagati da me ne boli kad su skupa. Najradije bi se izrigala po njima da mogu. Ali neću mu pokazat koliko mi je još uvijek stalo.
Love you, L.
I hvala vama :))
| 14:19 |
Komentari (53) |
On/Off |
Print |
# |
|